ko radi o glavi humane televizije

Rekli da im trebaju termini za prijenose sa Olimpijade, drugi put da se bliže izbori i da ukidaju tu emisiju jer nije politicka. Kasnije se ispostavilo da su teškom mukom pokrivali taj termin utorkom u pola sedam, jer im, naprosto, nije odgovarao.*** Rad je, u dobroj mjeri, nastavljen zahvaljujuci razumijevanju izvjesnog broja stranih predstavnika u BiH. Oni su odobravali takav projekt.*** Nažalost, djecak je obolio od tumora i nedavno je umro… Mislio da sam jak, da sam ocvrsnuo što se emocija tice. U ratu sam vidio mnogo poginulih ljudi, i prijatelja, ali kad su djeca u pitanju, ne mogu se sprijeciti emocije, suza se pusti.

Teško da je ko proveo sahat vremena gledajuci dirljive TV-slike kako unesreceni i od svih zaboravljeni dospijevaju u centar pažnje i shvacaju da nisu zaboravljeni, a da je nakon toga ostao isti.

Mnogo je ljudi u Bosni kojima je potrebna pomoc. Pronaci ih, saslušati i pokušati pomoci, to je misija je “Humane televizije”, televizijske emisije TVBiH i projekta dostojnog svake pohvale. Autor i idejni osnivac, kako on kaže reporter, Zvonko Maric, rado je pristao na razgovor, a razgovarali smo telefonom dok je bio u posjeti roditeljima u Crnoj Gori.

Shvatio je kao kompliment našu konstataciju da ovaj projekt zaslužuje da se nazove islamskim u pravom smislu rijeci.

Zapravo, Zvonko mu i nije pravo ime, mada sam ne voli to nagalašavati. Uostalom, djelo govori.

“Humanu televiziju” smatra samo logicnim slijedom dogadanja. Trebalo je popuniti prazninu koja je postojala - ljudima je potrebna pomoc, a on je imao ideju i viziju. I, stvar je krenula.

Kaže:

Jednostavno, to je vrsta posla koji volim. Ja sam reporter i ranije sam radio slicne stvari. Volio sam putovati, upoznavati ljude u najzabacenijim krajevima. Poslije rata sam, uglavnom za subotnji TV-dnevnik, radio teme iz svih krajeva države. U tom periodu sam u Tuzli dobio nagradu za godišnje TV-ostvarenje, za reportažu "Mali Japanci u Velikoj Kladuši"… Putujuci po zabacenim krajevima, uvjerio sam se da su ljudi u Bosni i Hercegovini poprilicno ugroženi, da nema adekvatnog sistema socijalne zaštite. U tom kontekstu imao sam ideju kako da novinarsko iskustvo i znanje stavim u funkciju pomoci narodu. To vidim kao svoj cilj i misiju jer nikada nisam, kao neki, patio za slikanjem sa politicarima. To je opredjeljenje nekih drugih novinara, ja sam klasicni reporter. Vremenom, kad su neki ljudi u kolegiju rekli da bi socijalne teme mogle opterecivati informativni program, rodila se ideja o ovakvoj emisiji. S obzirom na okolnosti koje vladaju u Bosni, ispalo je da je to “Humana televizija”. Prva emisija uradena je relativno iznenada, 2. 1. 2000. godine, i tako je krenulo. Nismo imali mnogo iskustva u tome, ali vidjeli smo da se ljudi odazivaju, posebo iz dijaspore. Uvjerili smo se da se na taj nacin otvaraju vrata njihove veze sa domovinom.

SAFF: Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom?

U principu, vrlo sam zadovoljan, iako je posao izuzetno naporan i stresan. Ponekad mi se - nakon svega što vidim, pregledam cijeli materijal, a zatim montiram - stisne. Nije rijedak slucaj da se popije i koji sedativ. Ne gledam svoje emisije, nikad ih nisam ni gledao. U to vrijeme u “Zetri” igram košarku i pokušavam izbaciti iz sebe taj otrov i gorcinu… Nemamo iluziju da možemo pomoci svim ljudima, ali, stalno forsirajuci takve price, pokušavamo naci nacin da natjeramo nadležne institucije da više pažnje posvete ugroženim. Mi, naravno, nismo omiljeni vlastima. Svaka ta prica ili slucaj direktna su prozivka i kritika njihovoga nerada.

SAFF: Jeste li imali problema?

Jesmo, više puta. Trebelo bi vremena da sve pobrojim. Bilo je pritisaka. Bilo je i zahtjeva za mojim otkazom, još u vrijeme Senada Hadžifejzovica, kao glavnog i odgovrnog urednika. Malo je poznato da je “Humana televizija” ukidana dva ili tri puta sa razlicitim obrazloženjima. Rad je, u dobroj mjeri, nastavljen zahvaljujuci razumijevanju izvjesnog broja stranih predstavnika u BiH. Oni su odobravali takav projekt.

SAFF: O kome se konkretno radi?

Sada ih ne bih imenovao.

SAFF: Šta je prigovarano, u cemu je bio problem?

Uglavnom, meni su govorene banalne stvari. Jednom su rekli da im trebaju termini za prijenose sa Olimpijade, drugi put da se bliže izbori i da ukidaju tu emisiju jer nije politicka. Kasnije se ispostavilo da su teškom mukom pokrivali taj termin utorkom u pola sedam, jer im, naprosto, nije odgovarao. Kad su prošl izbori, na pitanje zašto ne možemo biti emitirani, odgovoreno je da nismo planirani budžetom. Mislim da su pritisci naših ljudi iz inozemstva pomogli da nam se ponovo vrati termin. Samo iz Danske su dva bošnjacka udruženja uputila protest i izrazili želju da imaju tu vrstu komunikacije sa svojom domovinom. U Bosni ima mnogo ljudi kojima treba pomoci, ali je uvijek bilo i onih koji pomažu drugima. Po tome su poznati Bosanci i Hercegovci. Takvi ljudi su se prepoznali kroz “Humunu televiziju”. Transparentna je i ništa nije skriveno. Sve donacije objavljujemo, pa i one najmanje, i od deset maraka. Ljudi vole takav nacin rada, onaj koji upucuje zna je li to pristiglo na adresu. To sve ide preko federalnog ministarstva, što, uistinu, otežava, jer postoje silne procedure, cak i kad su ciljane donacije u pitanju. Potpis za podizanje novca sa bankovnog racuna ima jedino federalni ministar, mi ga nemamo. Za donacije je, inace, odgovorna je i zadužena Kerima Cengic, diplomirani ekonomist. Imamo potpuno povjerenje u nju, ona koordinira sa ministarstvom i bankama. Posebno smo ponosni na to što nije bilo nijedne jedine reklamacije.

SAFF: Ovo je primjer jednog cisto islamskog gesta. Je li bilo i takvih motiva za pokretanje ove ideje?

Jasno je da ima takvih naznaka, ali ne bih govorio o tome. Medutim, ne opterecujem se time što ce neko primijetiti ovo ili ono. Ako vecneko želi da vas sruši i opstruira rad, on ce naci razloge i svašta prepoznati… Spomenuta potreba Bosanaca i Hercegovaca da pomogu drugima u skladu je sa islamskim principima pomoci. Pomoc je pomoc. Pomaže se i pripadnicima drugih nacija, bez izuzetka. Sve se može vidjeti i mnogi su mi rekli da je veliki procent Bošnjaka koji pomažu i da je to vrlo indikativno. Posebno se ponosim cinjenicom što ucenici odvajaju pola marke od svojih užina i uce se humanosti. To je edukativni karakter “Humane televizije”.

SAFF: Mnogo puta Vam se prigovorilo na tome da najviše pomažu džemati iz dijaspore...

Ne osvrcemo na sve prigovore. Mi znamo šta radimo i posmatramo to iz drugog aspekta. Istina, najviše su organizirani džemati Islamske zajednice i bošnjacki klubovi iz Švedske i Danske. Oni su, bez sumnje, donirali najviše sredstava. U akcije se ukljucuje sve više Bošnjaka koji se organiziraju u Engleskoj i Francuskoj.

SAFF: Kako ovaj program prihvacaju kolege novinari?

Meni su još u vrijeme direktorovanja Amile Omersoftic nudili mjesto šefa rubrike unutarnje politike, ali meni to ne treba. Ja sam reporter, još relativno mlad, hocu još da putujem, da upoznajem ljude. Vlast je listopadna, narod i novinari ostaju. Medutim, ima novinara koji tako ne misle… Rekli ste da je ova emisija pun pogodak. Zahvljujem se ne komplimentu. Ali, ta cinjenica zasmetala je nekim novinarima, karijeristima. Ismijavali su me da snimam tamo nekakva brda, a ne slikam se sa politicarima da bi me vidjela rodbina i slicno. Kad su uvidjeli da je to pogodak, iskazali su raznorazna podmetanja i opstrukcije projekta. Ali, neka oni rade svoj posao, to je njihovo opredjeljenje, ovo je moje. Svaki potpisuje svoje djelo ili nedjelo.

SAFF: Odnos Medunarodne zajednice...

On je cijelo vrijeme bio pozitivan. Americki ambasador Thomas Miller i njegova supruga Boonie zdušno nas podržavaju i vrlo cesto sudjeluju u našim humnim akcijama. Od njih smo imali istinsku podršku… Oni koji se bave transformacijom TV ponekad nasjednu ili povjeruju podmetanjima onih ljudi o kojima sam govorio i to nam nekad stvara probleme. “Humana televizija” je otvoren projekt i ko god želi informaciju može, kao i vi, nazvati i doci. Sve je otvoreno, sve javno, nema tajni, možete se uvjeriti u dobre namjere projekta i svih nas.

SAFF: Je li bilo pokušaja prevare, iskorištavanja?

I toga je bilo. Medutim, to se vrlo brzo prepozna i na adekvatan nacin sprijeci. Bila su dva-tri slucaja da su tražili donacije za operaciju djece, a onda trošili novce. Majka ode i plati frizuru. Mi to doznamo, dojave nam sa terena, i onda mi u banci kažemo da ne daju novac, nego da se preusmjeri nekoj klinci i da se troši samo za te svrhe. Barem toliko možemo uticati. Takoder, ako se radi o nekom specificnom socijalnom slucaju, u banci kažemo da im daju samo po 300 KM mjesecno. Mnog toga se mora pratiti, organizirati i teško nam je sve uvezati. Radimo kako uigran tim, ali i razmišljamo o još nekim saradnicima jer posla ima i bit ce. Ali, s obzirom na transformaciju televizije, bojimo se podvala.

SAFF: Šta vas se posebno dojmilo?

To Alem Osmanovic, djecak iz Srebrenice, i Himzo Imamovic iz Kladnja, djecak od šest-sedam godina. Ta dva slucaja su mi zaista teško pala. Alemu su i moja djeca, moji blizanci, od svog džeparca kupili bicikl. Nažalost, djecak je obolio od tumora i nedavno je umro… Mislio da sam jak, da sam ocvrsnuo što se emocija tice. U ratu sam vidio mnogo poginulih ljudi, i prijatelja, ali kad su djeca u pitanju, ne mogu se sprijeciti emocije, suza se pusti. Stisne se covjeku... Ta dva slucaja nikada necu zaboraviti. Ima još slucajeva. Ustvari, svi oni sa kojima mi radimo zaista zaslužuju svaku pažnju.

SAFF: Šta planirate?

Imamo veoma mnogo planova i ideja. Sakupili smo dosta iskustva. Medutim, ceste su opstrukcije. U posljednje vrijeme, od trideset emisija, dest posto njih dolazilo je u pitanje da se realizira zbog tehnickih nemogucnosti. Niti jednom nismo realizirali emisiju onako kako smo je zamislili. Ne znam dokle ce to biti tako… Ima vrlo mnogo sponzora, a ima mnogo i sumnjicavih ljudi, i cini mi se da nismo naišli na razumijevanje ljudi koji na našoj televiziji odlucuju o “humanoj televiziji”.